Norveški književnik Henrik Johan Ibsen jedan je od najznačajnijih europskih dramatičara, a djeluje u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća. Njegova djela pripadaju vrhuncima realizma i naturalizma te utiru put modernističkoj drami. Svjetsko priznanje postiže dramama koje donose kritiku građanskog morala, društvenih prilika, tradicionalnih bračnih i obiteljskih odnosa poput: Komedija ljubavi, Stupovi društva i Sablasti. Njegovom stvaralaštvu pripada i moderna tragedija Nora ili Kuća lutaka, sastavljena od tri čina, nastaje u psihološkom smislu, obilježavaju je usmjeravanje pažnje s radnje na lik, unutarnji sukobi i upotreba simbola, a teme kojima se bavi su – traganje za vlastitim identitetom, nemogućnost komunikacije, kriza međuljudskih odnosa te tema ženske pobune.
Glavni je lik ove moderne građanske drame Nora Helmer, naizgled sretna i bezbrižna supruga odvjetnika Torvalda Helmera i majka troje djece, koja nakon razotkrivanja tajne iz prošlosti napušta obitelj kako bi se osamostalila i oblikovala vlastiti identitet. Radnja djela smještena je u stan Helmerovih u jednom norveškom gradu i ograničena je na tri dana: Božić, Badnjak i dan nakon Božića. Priloženi ulomak pripada trećemu činu u kojemu Torvald iz pisma doznaje za krivotvorenje, kazneno djelo koje je Nora počinila te zabrinut za svoj društveni status burno reagira: „Skini taj šal! Skini kad ti kažem! Ja toga čovjeka moram pokušati umiriti. Ta se stvar pošto-poto mora zataškati.“ Iz njegova ponašanja u prikazanoj situaciji proizlazi krhkost i površnost braka Helmerovih, utemeljenog na lažnom moralu i licemjerju: „A što se tebe i mene tiče, morat će izgledati kao da se među nama ništa nije promijenilo. Naravno, samo pred svijetom…“ Dakle, Ibsen ovdje bračnu zajednicu prikazuje poput društvene konvencije, a ne odnosa utemeljena na ljubavi i ravnopravnosti. Naime, Nora se može usporediti s poslušnom, lijepom i krhkom lutkom koja krasi obiteljski dom, a Helmer je doživljava samo produžetkom svog ugleda i društvenog statusa kojim može upravljati, što upućuje na njezin podređeni položaj u braku, nedostatak slobode i nepostojanje, odnosno krhkost ženskog identiteta unutar jedne suvremene građanske obitelji.
U drami je vidljiv nesklad između vanjskog privida idealnog braka, koji Helmer nastoji održati, te njegove stvarnosti, odnosno onoga što se krije iza otmjenih vrata građanskoga stana: „Od danas se više ne radi o sreći, nego o spašavanju ruševina, ostataka, privida…“ Dakle, Torvald ne mari za Norine motive i održavanje njihove međusobne bliskosti, već samo za društveni ugled i postizanje iluzije savršenstva, iza čega se krije njegova sebičnost i taština.
Nakon što čuje Helmerove riječi, Nora doživljava duhovno buđenje. Isprva „ostaje nepomično stajati“ što se može protumačiti kao otpor, spoznaja i rasuđivanje o načinu daljnjeg postupanja. Naime, Nora je očekivala „čudo“ koje se odnosi na nadu da će njezin suprug, iako suočen s mogućnošću gubitka društvenog ugleda, ipak reagirati s razumijevanjem i zahvalnošću za njezinu žrtvu – spašavanje njegova života. Međutim, nakon što spozna stvarnost njihova odnosa koji podrazumijeva neravnopravnost, izostanak ljubavi, međusobne odanosti i poštovanja, odlučuje napustiti supruga i djecu što simbolizira hrabar čin skidanja društvene maske te put ka oslobođenju i pronalasku istinske sreće.
Norin lik i Milevu, o kojoj spisateljica Slavenka Drakulić piše u romanu „Mileva Einstein, teorija tuge“, povezuje krhkost ženskoga identiteta. Supruga poznatog fizičara Alberta Einsteina, iako nadarena i ambiciozna, trpi niz poniženja, njezin doprinos znanstvenim teorijama ostaje u Albertovoj sjeni te ne doživljava samoostvarenje. Njezin profesionalni i osobni razvoj ograničavala su društvena očekivanja zbog kojih je bila zatočena u ulozi majke, supruge i domaćice, što se može poistovjetiti s neravnopravnim položajem lika Nore kao žene u građanskom društvu devetnaestoga stoljeća. Naime, povezuje ih podređenost u bračnoj zajednici te ideja nesebičnosti i žrtve koja je karakteristična za žene iz čega proizlazi da Mileva, poput Nore, postupno shvaća kako je žrtvovala vlastiti identitet zbog društvenih standarda i ljubavi. Ibsenova drama „Nora ili kuća lutaka“ progovara o nepovoljnom položaju žena u braku i društvu, lažnim moralnim standardima, prividu stvarnosti te potrazi pojedinca za vlastitim identitetom i mjestom u svijetu što se djelomično može povezati sa suvremenim stanjem društva. Danas, u 21. stoljeću, mnoge žene postigle su ravnopravnost s muškarcima, ali su i dalje opterećene očekivanjima ispunjavanja uloge savršene supruge i majke, a uz to nastoje izgraditi i uspješnu karijeru, zbog čega se može javiti preopterećenost te „gubitak sebe“. Nadalje, privid idealnog stanja i sreće, koji Helmer nastoji očuvati, dandanas je u velikoj mjeri prisutan u obiteljima i društvu općenito, a primjeri sredstva za njegovo postizanje su izgled, status i lažan osmijeh. Dakle, poruka djela je jasna i primjenjiva u suvremenom svijetu, a sugerira važnost hrabrosti i samospoznaje te odupiranja ograničavajućim očekivanjima okoline na putu ka ljudskom samoostvarenju, a uz to se nalaže da je za pronalazak sreće prvo potrebno spoznati istinu.
Amarie Lalić, 3.b
Društveni prividi građanskog braka – kuće lutaka ili teorije tuge
Henrik Ibsen jedan je od najvažnijih norveških i svjetskih dramatičara. Smatra se ocem moderne drame, a njegovo stvaralaštvo obilježeno je kritikom građanskog društva, moralnog licemjerja i neravnopravnosti spolova. Živio je u razdoblju kada su društvena pravila bila strogo određena, a uloga žene svedena na obitelj i poslušnost mužu. U svojoj drami Nora ili Kuća lutaka Ibsen otvara pitanje koje je i danas aktualno: može li žena biti slobodna i poštovana u društvu koje od nje traži potpunu poslušnost? Ova moderna drama razbija tradicionalnu sliku obitelji i pokazuje kako iza privida sretnog braka često stoje neravnopravnost, neiskrenost i potreba za kontrolom. Polazni tekst u kojem Torvald Helmer govori o „spašavanju ruševina, ostataka, privida“ otkriva upravo tu lažnu sliku braka, a Norina reakcija na njegove riječi postaje simbol pobune protiv lažnog života.
U polaznom ulomku Helmer reagira na Norinu tajnu ne s razumijevanjem, nego sa strahom za vlastiti ugled. On govori o „zataškavanju“ i „spašavanju privida“, pokazujući da mu je važnije što će ljudi misliti, nego kako se njegova žena osjeća. Time zapravo nalaže kako mu je vlastiti ugled i položaj važniji od vlastite supruge i kako ih on stavlja ispred svega. Taj privid koji želi sačuvati zapravo je privid sretnog, skladnog braka u kojem muž sve vodi i svime upravlja, a žena ga poslušno slijedi. Helmer time otkriva pravu narav njihova odnosa – za njega brak nije zajednica ljubavi i ravnopravnosti, nego društvena predstava. Nora u tom trenutku shvaća da je cijeli njezin život bio „kuća lutaka“, u kojoj je ona bila lijepa, poslušna lutka u rukama muža koji je određivao i namještao svaki njezin pokret. U trenutku kad više ne može podnijeti tu laž, Nora odlučuje otići i time čini hrabar korak prema vlastitoj slobodi.
Ibsen ovom dramom otvara temu ženske samostalnosti i identiteta. Nora se suočava s društvom koje ženu vidi samo kao suprugu i majku. Kad odluči otići, moguće je to shvatiti kao sebičan čin, ali zapravo je riječ o temeljnom ljudskom pravu – pravu na istinu, osobni razvoj i slobodu. Njezin čin simbolizira početak ženske emancipacije. Ona ne odlazi zato što ne voli svoju obitelj, nego zato što ne može voljeti samu sebe u ulozi koja joj je nametnuta i postavljena kao neravnopravni član obitelji.
Sličnu sudbinu nosi i Mileva Einstein u romanu Slavenke Drakulić Mileva Einstein, teorija tuge. I ona je, poput Nore, talentirana i obrazovana žena, ali njezinu vrijednost guši mužev uspjeh i društvena očekivanja. Mileva je ostala u sjeni slavnog supruga, žrtvujući sebe i svoj dar. Njezin mukotrpan rad, trud i pomaganje ostali su zasjenjeni uspjehom njezina muža, koji je sve pripisao sebi. Dok Nora uspijeva pobjeći iz „kuće lutaka“, Mileva ostaje zarobljena u „teoriji tuge“, u svijetu u kojem žena nema pravo na vlastiti prostor niti mogućnost da bude prepoznata i cijenjena. Mileva ostaje kao „lutka“ koja je uvelike doprinijela i pomogla „predstavi“, ali sve zasluge i čast odlaze njezinom suprugu, a ona kao da i ne postoji. Na nju se ne obraća pažnja niti dobiva pohvale. Usporedba ova dva lika pokazuje da se borba za žensku slobodu ne odvija samo u obiteljskom domu, nego i u kulturi, znanosti i svakodnevnom životu.
Ibsenova Nora nastala je krajem 19. stoljeća, ali njezina poruka i danas odzvanja te šalje važnu poruku. I dalje se pitamo: koliko smo slobodni u društvu koje traži da se uklapamo u tuđa očekivanja? Helmerova potreba za „spasom privida“ prepoznatljiva je i u suvremenom svijetu, gdje mnogi radije njeguju savršenu sliku nego istinu i čine sve kako bi „predstava“ bila naizgled savršena i besprijekorna, a iza toga stoje problemi, manipulacija, kontrola i oduzimanje slobode. Nora i Mileva podsjećaju nas da prava sreća ne može postojati bez iskrenosti i istinske slobode svakog pojedinca, jer ljubav bez ravnopravnosti uvijek vodi gubitku samoga sebe. Štoviše, može se postaviti pitanje je li to zapravo ljubav ako se ona takvom samo prikazuje i naizgled je takva, a zapravo u sebi skriva mračne tajne i probleme koji zarobljavaju pojedince? Njihove priče poziv su da preispitamo uloge koje prihvaćamo i da budemo dovoljno hrabri živjeti istinu, ma koliko ona bila bolna.
Petar Krušelj, 3.b
